Možete li da podelite svoje početne utiske i reakcije kada ste prvi put pročitali Gidionov čvor? Šta je Vas kao reditelja privuklo ovoj drami?
Robert: “Gidionov čvor” je izuzetno potresna i uzbudljiva drama, prvi put pročitao sam je u dahu i osjetio sam duboku empatiju prema obje protagonistice, majke i nastavnice.Smrt mladog, nedužnog čovjeka Gidiona, koji nije okusio sve sokove života, koji je različit od svojih vršnjaka, darovit, visoko pismen i duboko smislen duboko me ganula, izazvala u meni sjećanja na djetinjstvo, na one trenutke kad sam poželio da me nema, da ne postojim.
Gidionov čvor je poznat po svom intenzivnom i emocionalno nabijenom dijalogu između Korine i učiteljice. Kako ste pristupili režiranju tako osetljive i moćne interakcije?
Robert: Na probama s vrsnim glumicama i pedagoginjama na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku docentici doktorici umjetnosti Katici Šubarić i asistentici Matei Bublić koje su ujedno bile i moje studentice, naglasio sam kako je potrebno ovu predstavu igrati u autentičnom ambijentu - razredu. Takav smo model igre i istraživali i tražili: jednostavan i stvaran. Rekoh: ovo je istinita i stvarna priča, sjajno napisana, trebamo je podomaćiti (budući da je američka) i učiniti svojom pričom.
Predstava se bavi raznim gorućim pitanjima u okviru obrazovnog sistema. Koji aspekti drame su kod vas lično odjeknuli i kako ste želeli da te teme oživite na sceni?
Robert: Poticao sam glumice da budu istinite, uvjerljive i da budu usredotočene jedna na drugu, da crpe glumački izraz jedna iz druge. Približio sam ih publici što sam više mogao kako bi sve teme koje otvara ovaj minuciozno napisan dramski tekst izrastale iz doživljaja konkretnog razreda u kojem se događa drama. Zadatak im je bio kroz igru oživjeti Gidiona, a ne razmrsiti njegov zapetljani čvor. Majka dolazi na zakazan susret, koji joj nitko nije otkazao, svojevrsni roditeljski sastanak, nakon što je njen jedinac Gidion počinio suicid. Dolazi s velikim pitanjem: što se dogodilo - i otkriva u pismenim radovima svoga sina njegovu originalnost i nadprosječnost, darovitost i različitost koja ga je odvela do suicida. I krivi sebe što mu nije znala pomoći, iako je sveučilišna profesorica književnosti.
Možete li da govorite o izazovima i mogućnostima koje predstavlja forma duodrame? Kako ste radili sa glumcima na stvaranju upečatljive i privlačne predstave?
Robert: Na predstavi smo dugo i temeljito radili, nije nas gonio datum premijere, i kad smo osjetili da je vrijeme da stanemo pred publiku izašli smo s predstavom. Na probe sam pozivao nekada goste da razgovaramo o temama koje otvara ova predstava, a i da se glumice osjete nesputanima u snažnim emotivnim erupcijama kad im se događaju pred drugim ljudima, poznanicima. Predstavu smo kroz igranja učvrstili i svaka nova izvedba glumicama je novi izvedbeni izazov, jer je publika duboko uvučena u predstavu, a moraju se i prilagoditi prostoru za svaku novu izvedbu. Računao sam na vrstu rizika koji ovakav tip teatra i model igre u sebi nosi, i mislim da je to i razlog zašto glumice Matea i Katica vole igrati Gidionov čvor.
Pisanje Džone Adams poznato je po svojoj dubini i složenosti. Kako ste radili sa glumačkom postavom da biste u potpunosti shvatili nijanse likova i njihova emotivna putovanja?
Robert: Autorica je napisala uzbudljivu brzopoteznu dramu o neočekivanom susretu majke i nastavnice, drama je ispisana tako da traje nešto više od školskoga sata. U tom satu učiteljica, kod nas Ružica, čeka da joj se javi veterinar koji treba eutanazirati njenog voljenog kućnog ljubimca, mačka. Majka je ožalošćena, osujećena osoba koja nije 72 sata spavala, nakon što joj se sin samoubio. Predstava odmah počinje na visokom energetskom naboju i gradira sve više i sve šire, kako se priča otpetljava. Čvor je na početku stisnut, i nema šanse da se razmrsi…niti može popustiti klinč između nastavnice i majke.
Predstava se bavi temama tuge, odgovornosti i haosa u svetu. Kako ste vodili glumce u snalaženju u ovim dubokim i ponekad teškim emocijama?
Robert: Ne režiram emocije, one su posljedice umjetničkog angažmana i odgovornosti. Emotivni prijenos koji glumice ostvaruju posljedica je minucioznog rada, te dubinski iščitanih i umjetnički oblikovanih složenih fizičkih, emotivnih, psihičkih i duhovnih radnji koje su ubilježene u dramsku partituru kao zadaci, kojima smo svi u autorskom timu vrlo odgovorno pristupili.
Matea Bublić: Već pri prvom čitanju i kolegici i meni bilo je jasno da ćemo puno vremena provesti za stolom iščitavajući upravo te slojeve koje spominjete. Pristupile smo tekstu ozbiljno i s osjećajem velike odgovornosti. Snažni ženski karakteri koji preispituju svoje postupke u bezizlaznoj situaciji. Osim osobnoga preispituje se i odnos društva i sustava prema specifičnim pojedincima...
Odnos prema ovom tekstu izgradio se i kroz naše trenutačno zaposlenje na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Obje se bavimo pedagoškim radom i svjesne smo pred kojim se i kakvim izazovima možemo naći. Dolazim iz učiteljske obitelji tako da su i razgovori s majkom i bratom koji trenutno rade u obrazovnom sustavu bili od pomoći.
Ova predstava raste svakom novom izvedbom s obzirom na to da smo nakon izvedbe većinom organizirali razgovore sa studentima, učenicima i učiteljima kojima je predstava ponuđena uz pomoć stručnih osoba iz područja psihologije. Puno ispričanih i neispričanih priča krije se iza svake naše izvedbe. Neugodna iskustva nastavničkog osoblja, priče majki koje strahuju, priče učenika koji nas čekaju pred izlazom kako bi nam zahvalili na ispričanoj priči, priče, priče, priče. Razgovor. Komunikacija. Nedostatak komunikacije. Srž većine problema današnjice. Nešto, što možda nećemo promijeniti dok predstava živi. Ali ćemo pričati. Barem mi.
Čemu se, po vašem mišljenju, nadamo da će publika odneti sa predstave? Da li postoje određene poruke ili ideje za koje se nadate da će nas nadahnuti predstava?
Robert: Dobro kazalište je poput zrcala u kojem se publika prepoznaje. Ogledavamo se jedni u drugima. Kao redatelju bitno mi je da jednostavno, neposredno, transparento, odgovorno, ali nimalno banalno i doslovno, svjedočim o svijetu u kojem živim. Rekao bih da je ova predstava nastala u pravo vrijeme i da otkucava duh i senzibilitet vremena koji je sada prisutan na našim prostorima. Nažalost je to tako. Bilo bi bolje da je to samo moguća kazališna priča koja nema veze sa stvarnošću.
Možete li da podelite sa nama neke uvide koji su se pojavili tokom procesa proba? Kako je saradnja vas, glumačke ekipe i kreativnog tima, doprinela finalnom obliku predstave?
Robert: Sve je teklo jednostavno, lako, spontano, a opet promišljeno i pripremljeno, i što je najvažnije bez velikih ambicija - osim jedne da nam rad na predstavi omogući da postanemo bolji i empatični ljudi, sebi sličniji.
Kakav je po vašem mišljenju položaj dramskih umetnika danas i sa kojim izazovima se suočavate? Pitanje važi i za glumce i za reditelja.
Robert: Redatelj je odgovoran za sve materijalno i personalno na sceni, odgovoran je za uspostavu vrijednosne komunikacije između publike i glumaca, kako je to danas, tako će to biti i sutra. Mene osobno zanimaju one priče u kojima se ruše zablude, predrasude, koje duboko razumiju čovjeka i njegovu potrebu da se izrazi i uspostavi u suvremenom svijetu. Uzbuđuju me jednako komorne drame, kao i velike dramske forme. Ipak čini mi se da je putanju ljudske duše izazovnije pratiti u svedenim, jednostavnim, komornim predstavama, zato ih s velikom pažnjom i ljubavi radim.
Kako vam lično rezonuje slogan festivala „Snago, ne pristaj da budeš nečija“, i kako mislite da je usklađen sa temama i porukom Gidionovog čvora? Kako se ovo osećanje odražava u vašem pristupu režiji i pripovedanju?
Robert: Sile su pokretači svih ljudskih aktivnosti. Snagu ne bismo trebali trošiti na promoviranje tuđih ideja, stavova, namjera… već je koristiti da se održimo i opstanemo i savjesno svjedočimo o sebi u vremenu u kojem živimo i djelujemo, vođeni temeljnim ljudskim vrijednostima.
Koji su Vaši budući projekti ili aspiracije? Postoje li druge teme ili žanrovi za koje ste posebno zainteresovani da istražujete u svom radu?
Robert: Puno toga je iza mene, puno intrigantnih tema, načina na koje sam uprizorio priče koje su me inspirirale, puno scena tuzemnih i inozemnih na kojima sam realizirao svoje teatarske zamisli. U fokusu mog interesa je jednostavnost i neporedsnost scenskog iskaza, istinite i uzbudljive priče kojima ispisujem svoje redateljsko opredjeljenje da živim posvećeno za kazalište i kroz kazalište koje je zrcalo stvarnosti.
Trenutno završavam autorski projekt Čitač ljudi kojeg sam ostvario u suradnji s mladim glumcem Gabrijelom Perićem, koji se tematski vezuje na Gidionov čvor. Riječ je o posebnom, drugačijem mladiću Lucianu koji je uz pomoć svojih imaginarnih pomagača i jednog psa naučio čitati ljude i upravo zbog toga postaje glumac. Glumci i kazališni poslenici trebaju biti najbolji “čitači ljudi”. Potom se pripremam za režiju drame Davora Špišića Žena himna o životu Paule Preradović, spisateljice, autorice austrijske himne. S velikim entuzijazmom i inspiracijom iščekujem kad će Teatar Fort Forno, u suradnji s partnerima Istarskim narodnim kazalištem iz Pule, Hrvatskim narodnim kazalištem iz Mostara i Kazališnom udrugom iz Sarajeva okupiti izvrsne glumice Selmu Alispahić, Helenu Minić, Anitu Šmit, Jelenu Kordić i Katicu Šubarić da se krene u realizaciju ovog nagrađenog dramskog teksta nagradom „Marin Držić“. Riječ je o praizvedbi. Ovaj projekt ima potencijal poslati snažne poruke i duboko dirnuti gledatelje. Iako se bavi poviješću, Žena himna relevantna je i za suvremenu Europu, s posebnim naglaskom na pitanjima identiteta, jer je Paula Preradović nosila u sebi multietničke identitete (slavenske, germanske, mediteranske, balkanske i srednjeevropske).
