Predstava Kao i sve slobodne djevojke nastala je po istoimenom dramskom tekstu, ali inspirisana istinitim događajem koji je zabeležen 2014. godine u bosanskim medijima. Naime - slučajem kolektivnog zatrudnjivanja. Da li biste mogli da nam objasnite šta je taj slučaj podrazumevao kao i koliko je Vama lično, bilo teško da se bavite jednom takvom temom?
Tanja: Dramski tekst nastao je na osnovu novinske vesti o nikad zvanično potvrđenom slučaju o ‘kolektivnom’ zatrudnjivanju 7 trinaestogodišnjih devojčica nakon kraće školske ekskurzije, koja je prerasla u tabloidni skandal. Nije mi bilo previše teško da se bavim tom temom, pre svega jer je istraživanje - čitanje knjiga - kako teorijskih tako i fikcije, gledanje filmova, pretraživanje arihva (na primjer Muzej kontracepcije i abortusa u Beču), kao i razgovori s prijateljima - trajalo dovoljno dugo, da kada sam se upustila u samu izvedbu pisanja bila sam dovoljno informisana i već sam odredila teme u pojedinačnim monolozima, tako da mi je ostalo da se bavim strukturom i jezikom, redom reči u rečenici, ponavljanjima, zvučanjima, što je ipak, uglavnom, veliko zadovoljstvo.
S obzirom na činjenicu da se predstava bavi jednom vrlo „pipavom“ temom, kako ste, tražile pravi ton kojim ćete zajedno, kroz inscenaciju, ispričati ovu važnu priču?
Selma: Zapravo nisam imala dilemu oko tona predstave, tekst mi je bio blizak od prvog čitanja, bilo mi je važno samo pronaći sa glumicama i glumcima „kod“ u kojem će sa publikom komunicirati svi različiti diskursi sadržani u drami i forma teksta, ali i emotivni svijet djevojaka, koji je jako kompleksan, ranjiv, silan, osebujan, kontradiktoran, uzbudljiv, opasan i prekrasan. Tema za mene nije nikada bila „pipava", zapravo je „pipava" za konzervativno društvo čije represivne mehanizme Tanja kritizira i u kojem djevojke nisu imale pravo na svoj narativ. S obzirom da mi je izrazito važno da se sa scene čuje sve što se u Djevojkama izgovori, baš tako kako jeste, direktno i necenzurisano, trudila sam se sa cijelim timom da napravim najbolju moguću platformu za to.
Scenografija za Djevojke je vrlo zanimljiva, inovativna i nesvakidašnja za naša pozorišta. Možete li nam reći nešto o njenom nastajanju? Kako ste se odlučili na nju?
Selma: Scenografkinja Zorana Petrov i ja smo krenule od toga da sam željela sedam potpuno različitih scenografskih rješenja za sedam monologa. Znala sam da želim da predstava iznenađuje iz slike u sliku, estetski i stilski. Za neke od slika sam imala vrlo jasnu viziju, npr. Unina scena mi je vizuelno bila naturalistička od prvog čitanja. Za neke je Zorana imala jasnu sliku, npr. Leina scena i monumentalna futuristička slika Novog Grahova je nešto što joj se odmah otvorilo. Zapravo smo vrlo brzo i jednostavno našle zajednički jezik. Jednak proces sam prošla sa kostimografkinjom Selenom Orb. Privilegija je imati takve saradnice, sa kojima dijelite senzibilitet, koje predstavu od početka osjećaju i samo je nadograđuju kroz proces.
Iako su sve uloge pripisane devojkama i mladim ženama, zanimljivo je i to da se pojavljuju dva glumca koji takođe igraju ženske uloge. Zbog čega?
Selma: Zbog svih značenjskih slojeva koji izlaze iz podjele koja je rodno i starosno raznovrsna. Mislim da se ovaj tekst, kao i svaki drugi uostalom, može postaviti na nebrojeno različitih načina. Meni se nije činilo tačnim da sedam vrlo mladih glumica igra sedam djevojaka, i o tome sam sa Tanjom vrlo rano razgovarala. Niko od nas sa sigurnošću zapravo ne zna šta je njih sedam mislilo, pa ni žene u dvadesetim koje su to iskustvo nedavno prošle. Mi smo izvedbeno posudili glasove za njihove narative, bez namjere da stvaramo pozorišnu iluziju ili ulazimo u proživljavanje, ako govorimo u kontekstu psihološkog realizma. A izvedbeno se u tim brojnim iskustvenim distancama izvođačica i izvođača stvaraju jako zanimljivi konteksti. Samo za primjer, najveće scensko nasilje, pa čak i seksualizacija, dešava se na muškom, a ne ženskom tijelu, čime se između ostalog nastoji osvijestiti koliko olako pristajemo u teatru da je žensko tijelo trpno ili objektivizirano.
Cela atmosfera predstave je vrlo živa, brza i energična, pa i oslobađajuća. Koliko je bilo teško napraviti jednu takvu predstavu danas, uzimajući u obzir temu kojom ste se bavili?
Tanja: Mislim da paradoksalno takvu kolektivnu energiju nije zapravo bilo teško osloboditi uz posvećeni rad celog tima predstave, predvođenog Selmom Spahić. Na neki način taj tekst jeste tekst o pokušaju slobode i oslobađanja, i ‘devojke’ preuzimaju kontrolu nad narativom i posljedično nad sopstvenim telom i prosto iz mog ličnog iskustva imati trinaest godina, može da bude jedna specifična kombinacija melanholije i tuge, ali i gotovo nepresušne fizičke i mentalne snage i radoznalosti.
S obzirom na činjenicu da ste Vi profesorka na FDU u Beogradu, da li imate neku poruku za mlade autore, ili savet, na koji način je najbolje pristupiti osetljivim, važnim temama koje nas se sve tiču, pogotovo u ovom surovom vremenu i trenutku u kome živimo?
Tanja: Mislim da je bitno biti transparentan u smislu metodologije i umetničkih postupaka. Da je bitno svesti eksploataciju i samoeksploataciju na minimum, ma koliko se to nekad činilo gotovo nemogućim. Takođe čitanje, gledanje izložbi i predstava koje se bave sličnom temom je uvek korisno, kao i naknadna analiza afekata, emocija i reakcija koje su ta druga dela izazvala u njima samima, da bi lakše uvideli šta smatraju politički i etički prihvatljivim a šta ne u sopstvenom radu.
Koliko je ova predstava važna i koliko se poklapa sa Bitefovim sloganima - snago, mladosti, ljubavi - ne pristaj da budeš nečija je jedna velika stvar, dok je potpuno druga naše pitanje: koliko Vama znači BITEF festival i zašto Vam je lično važan?
Tanja: Jako mi je važan, to je za mene sinonim za septembar u Beogradu. Pre 16 godina sam bila na prvom Bitefu, tokom prve godine studija, po dolasku u Beograd i čak sam morala sa fiksnog telefona da zovem Daneta K, da mi objasni gde je tačno Bitef teatar u kom se igrala neka nordijska predstava, i dalje smo imali neki kablovski internet i pretraživanje mapa nije išlo lako :). Prošle godine sam prvi put učestvovala kao autorka u glavnom programu sa predstavom Dr. Auslender (Made in Germany) i sada kada imam tu čast dve godine za redom, stvarno nisam verovatno ni u stanju da to adekvatno evaluiram. Moram da priznam da sam neke od meni najdražih predstava gledala ipak na nekim drugim mjestima i gradovima, ali Bitef ostaje kao neka groznica traženja. Nisam sigurna tačno čega, ali možda kao neke savršene predstave. Pada mi na pamet prekrasna predstava iz prošlogodišnje selekcije Solo Nine Rajić Kranjac i jedna od scena u kojima autorka i izvođačica inscenira ili fejkuje da inscenira ‘idealnu’ pozorišnu scenu, onakvu kakvu je oduvijek htjela režirati. Isto pitanje je postavila kolegama rediteljima i rediteljkama i onda se, ne znam, valjda 20 minuta prepričavaju ‘najidealnije’ scene u ‘najidealnijim pozorišnim svetovima’. Možda je to za mene Bitef.
Koji bi bio Vaš slogan, slogan Bitefovih Djevojki?
Tanja: Verovatno neki od stihova iz pesme 22 Taylor Swift, na primer: just keep dancing like we're 22 ili, iskreno još bolje: Tonight’s the night when we forget about the deadlines!
U predstavi se poigravate sa različitim scenskim efektima koji se uglavnom baziraju na svetlu, video bimu, ali i upečatljivim muzičkim temama. Koliko Vam je sve to značilo i da li Vam je otežavalo ili olakšavalo izvedbeni proces?
Selma: Komponiranje svih elemenata predstave traje i zahtjevno je za cijelu ekipu u pozorištu u fazi kada se predstava uigrava, naročito jer je u ovom slučaju tehnički komplicirana, ali mislim da je sve spomenuto neizostavan dio naše predstave. Video na primjer, ne samo da je važna konceptualna odluka, nego je i nezaobilazan dio svakodnevnice djevojaka, čiji je diskurs pod izrazitim utjecajem društvenih medija. Inina izolacija od društva, u kući u kojoj živi sa Babom, dodatno je naglašena tim neprekidnim prisustvom tehnologije u njenoj svakodnevnici. A muzika i rad sa Draškom Adžićem su za mene kao neki krvotok predstave, esencijalni su za atmosferu, ritam i sve ono što predstava postiže na nesvjesnoj ravni.
Koliko je trajao sam pripremni proces predstave i zašto ste se odlučili da baš Atelje 212 bude matična kuća Djevojaka? (Uzimajući u obzir činjenicu da se mnoge Vaše predstave generalno nalaze na Ateljeovom repertoaru)
Tanja: Mislim da sam u Ateljeu, a naročito u saradnji sa dramaturgom Dimitrijem Kokanovim našla svoju beogradsku pozorišnu kuću. Splet okolnosti je doveo do toga, i na kraju tri različita upravnika su stavili na repertoar tri različite moje drame. Nisam se toliko odlučivala ja, koliko oni :) Priprema ove predstave u logističko-repertoarskom smislu započela je, koliko se sećam, još u vreme pandemije.
Za kraj, recite nam, po Vašem mišljenju, koja je uloga umetnice u današnjem društvu?
Tanja: Kako znaju svi oni koji su ikada čitali ili gledali neki moj intervju, inače sam MNOGO opširnija, ali stvarno je ovogodišnji festival u kombinaciji s obavezama na fakultetu uzeo svoj danak na moju snagu i sada moram da odem na bazen i plivam poželjno kilometar, a ako ne ide, ono makar 500m. To je uloga umetnice - da bude zdrava ;) da sačuva sebe, da parafraziram Konstraktu.
